.
NAZIV RADA:
Ime i prezime: Ljubica Kapor
Država: BiH
Grad: Nevesinje
Kratka biografija:
Rođena 1992. godine u Mostaru, osnovnu i muzičku školu i gimnaziju završila u Nevesinju. Diplomirala 2015. godine na Fakultetu tehničkih nauka u Novom Sadu, na odsijeku za arhitekturu i urbanizam. Iste godine upisala master studije, modul Savremene tehnike i tehnologije u arhitekturi. Volontirala u Gradskoj galeriji u Nevesinju, na poziciji asistenta direktora galerije (2013-2016). Isti vremenski period radi kao asistent arhitekte, uglavnom se baveći 3D modelima i vizuelizacijama. Govori engleski, francuski i španski. Opčinjena vernakularnom arhitekturom Hercegovine, golim materijalima i konceptom u arhitekturi.
Koliko stvarno doživljavamo svoju kuću/stan kao svoj dom? Za koliko stvari smo stvarno vezani, ali ne nostalgijom? Koliko je zapravo bitno koje boje će nam biti zidovi?
U današnjem dizajnu enterijera sve više su osjetni kratkotrajni trendovi, koje pokušavamo da pratimo ali ih nije moguće pratiti kao trend u oblačenju: prvo što su malo skuplji, drugo što zahtijevaju pomoć stručnjaka. Ali, šta mi zapravo tim trendovima pokušavamo da sakrijemo? Šta pokušavamo da dopunimo? Da li svoju unutrašnju prazninu ili prazninu u prostoru? Da li jedno utiče na drugo? Da li budućnost može da nam omogući liječenje personalnih kompleksa arhitekturom?
Živimo u svijetu punom migracija, kratkotrajnih i multifunkcionalnih stvari. Kuće koje su naši djedovi gradili za generacije koje dolaze najčešće bivaju prodate od strane nas samih, najčešće zbog obrazovanja, posla, novca. Sve više i više vremena provodimo izvan kuće, jer nam ni vrijeme ni kapitalizam ne dozvoljavaju da neke stvari radimo u svom domu. Većina ljudi počinje da radi od kuće ali to onda postavlja stambeni prostor u funkciju poslovnog. I dalje jedva čekamo da izađemo vani. Naš stan je kao i svaki drugi: prozor nam predstavlja pogled na svijet, pogled na ljude koji žive na isti način u istim prostorima. Želimo da kupimo kuću i okućnicu: ali zbog toga treba da radimo čitav radni vijek i na kraju dignemo kredit za penzionere. Bolje je ostati u svojoj kapsuli. Ovakvo (malo surovo) viđenje na sadašnjost i na stambenu arhitekturu sadašnjosti je naša realnost i naša budućnost. Romantične slike ogromnih vila su nešto što mnogi ljudi neće vidjeti ni na društvenim mrežama. Svijet se mijenja: mi tu ne možemo nista. Svijet se ubrzava: htjeli to ili ne, ubrzaće i nas. Svijet će nas promijeniti: promijeniće i naše kuće. Te iste mogu zadržati izgled nekih starih, boljih i tuđih vremena. A mogu biti iskrene, osloboditi nas nostalgičnog licemjerja i otvoriti nam oči ka svijetu više od onog našeg prozora. Zašto prekrivamo zidove? Zašto farbamo drvo? Šta to pokušavamo da sakrijemo? U temelju čovjekovog bića jeste da bude dobar i iskren. Treba to isto omogućiti i našim kućama: da budu dobre i da budu iskrene. Biće dobre tako što će nam služiti u datom trenutkuiI pružiti nam okvir za izvršavanje naših aktivnosti, a biće iskrene tako što će biti gole. Kao što bismo i mi trebali da budemo (emotivno) goli u odnosima sa psihičkim okvirom našeg bića (porodicom, zajednicom, društvom).
Kuća je naš kaput, naše odijelo, koje smo kupili po univerzalnim mjerama ali smo ga izmijenili tako da odgovara samo nama. Ali kaput ćemo baciti kad prođe sezona. Ostavimo kuće bar još koju godinu.
Ostale informacije ćete naći na posteru.
Model: Jovana Radević
