.
NAZIV RADA:
Ime i prezime: Bruno Lang-Kosič, Iva Mandurić, Lea Mioković, Vili Rakita
Država: Hrvatska
Grad: Zagreb
Kratka biografija:
Studenti 2. godine Arhitektonskog fakulteta u Zagrebu. Izveli nekoliko scenografija na zagrebačkoj ADU. Urednici online studentskog časopisa Folder. Prošle godine izlagali na danima arhitekture u Sarajevu. Prečesto rade u kafićima.
Kako se živi? kako se živi, razmišljamo sjedeći s laptopima na terasi kafića. Stiže ljeto, terase su punije nego ikad, a firme i obrti, škole i stanovi polako se prazne. Novi svijet je svijet kafića i kavana, restorana i barova – nema gdje ih nema, u tunelima, bunkerima, bivšim rudnicima, kafići su svuda oko nas. Ali baš je terasa njihova najveća snaga. Terasa je novi interijer, jedan blesavi tipološki hibrid koji teče i raste, i grijalicama i suncobranima briše granicu unutarnjeg i vanjskog, i sve većim bogatstvom sadržaja i događanja posramljuje predavaonice i koncertne dvorane. Sociološki, kulturološki, geopolitički, lokalpatriotski centri naših gradova postaju sve veće terase. Ta devijacija u urbanom tkivu sve ga više prekriva, nasilno guta ulice i trgove, rive i korza, bašte i čaršije; a šetnja pješačkim zonama postaje šetnja sve gušćim, novijim i luđim krajolikom. Terase su novi dnevni boravci, uredi i škole, tamo se trača, posluje, obrazuje, pije, radi, veseli i tuguje, moli i kune, živi i umire. I makar svaki kafić ima potencijal da proguta svoj grad i ulicu, baš je ovaj u kojem smo sjeli to doveo na sasvim novu razinu. Swanky je novi, hip i popularan bar sa hostelom, sakriven iza dvorišne zgrade sjeverno od zagrebačke Ilice. Njegove su terase jedinstvene, na strmom i šumovitom terenu, samom početku prvih obronaka Medvednice. I kako oni rješavaju taj problem? Svake se godine Swanky sve više uspinje uz brdo, terasu po terasu i stepenicu po stepenicu, jedne dodaju bazen, iduće sklope geodetsku kupolu – pa se pitamo, kako će se to nastaviti? I hoće li ikad završiti, čak i na vrhu brda? I odmah ga odlučujemo proširiti i dalje, uzbrdo, ad absurdum, sve dalje i dalje, sa sve paradoksalnijim sklopovima, koji, baš poput lošeg koktela, djeluju sinkronijski i dijakronijski jedan s drugim. Jer terase su novi i glavni krvotok u anatomiji grada, novo piće u točionici, upravo na akciji. Novi čovjek je Gost globalne artificijelne topografije – Terase – sinestezije javnog i privatnog – kontinuiranog interijera gdje se svekolika ljudska aktivnost umrežava s novim krajolikom. Cijeli život, sva njegova bogatstva i aktivnosti mogu se kod nas provesti i iskusiti na terasi kafića. Dok je pića, znanaca i interneta, žamora i pjesme, nema potrebe za odlaskom, nema ni potrebe za umiranjem, gazde su novi bogovi koji kroje okoliš i krajolik, konobari su anđeli i vragovi, demiurzi o čijoj dobroj volji svi ovisimo. To smo si mi smislili, i odmah nacrtali na terasi kafića, na pragu novog doba. I onda smo naručili novu rundu.
