.
NAZIV RADA:
Ime i prezime: Delila Veispahić i Bedrija Imamović
Država: Bosna i Hercegovina
Grad: Sarajevo
Kratka biografija:
Delila Veispahić, rođena 1992. godine u Kaknju. Diplomu srednjoškolskog obrazovanja stekla u tehničkoj školi “Kemal Kapetanović” Kakanj. Studentica druge godine Arhitektonskog fakulteta na Internacionalnom Univerzitetu u Sarajevu. Bosanskohercegovačka arhitektura se nametnula kao posebno polje njenog interesovanja s ciljem implementacije znanja u očuvanje kulturne baštine. Pored formalnog obrazovanja, učesnica i organizatorica različitih radionica i seminara, među kojima se izdvajaju program USAID-a “Work Ready Now!” i biznis forum Sarajevo Unlimited. Pored engleskog, govori turski jezik, što joj je omogućilo dodatni angažman i stjecanje iskustva. Trenutno i volonterka Fondacije “Hastor”.
Bedrija Imamović, rođena 1996. Teheran, svršenica Prve bošnjačke gimnazije u Sarajevu. Trenutno druga godina studija Arhitekture i minor Vizuelnih umjetnosti na Internacionalnom Univerzitetu u Sarajevu. Od malih nogu ispoljavam ljubav prema umjetnosti, matematici, informatici i jezicima. Također aktivan član likovnih, informatičkih, fotografskih sekcija. U slobodno vrijeme bavim se umjetnošću islamske mustre, kaligrafijom, dizajnom korica za knjige, fotografijom itd. Učestvovala na 5 kolektivnih izložbi. Trenutno predstavnica odsijeka Arhitekture u Studentskom parlamentu Internacionalnog univerziteta u Sarajevu.
Rad predstavlja materijalizaciju teorije arhitekture zasnovane na principu kontinuiranosti. Budućnost vidimo kao mjesto ostvarenja snova arhitekata uz istovremeno zadovoljavanje potreba društva. Krug kao savršeni geometrijski oblik koji nema početka niti kraja, a istovremeno sadrži otvor u sebi, ovdje organizuje sve sfere života i omogućava fluidan dizajn i ergonomičnije kretanje. Sferičan oblik Zemlje već govori o tome da je krug najuzvišeniji princip stvaranja stoga bi i naš budući grad imao radijalnu organizaciju. No, ono što ga čini drugačijim od današnjih je uspostava vertikalne komunikacije koja bi olakšala protok i minimalizirala zastoj (preuzeta inspiracija: TEDTalk: https://www.youtube.com/watch?v=OlLFK8oSNEM). Iako su vertikalnost i uzdizanje već poznate tendencije u projektovanju, kontunuirani grad se radijalno uspostavlja po principu slojeva baš kao što je i Zemljina kora slojevita. Ti slojevi, naravno, ne djeluju samostalno i zasebno nego imaju konstantnu međusobnu vezu, slično računarskim vezama. Grad budućnosti se ne zadržava samo na nivou materijalizirane arhitekture, već se ispoljava u dva oblika. Prvi već pojašnjen slojeviti grad, i drugi koji dominantno okupira svakodnevnicu građana je virtuelni svijet koji prožima sve fizičke elemente tog grada. Samo iskustvo života, a tako i arhitekture postaje neodvojivo od digitalizacije i protoka informacija. Sada je informacija, kao gradivna jedinica, ključni element konekcije svih slojeva grada. Stanovnici takvog mjesta, prenahranjeni informacijama i podacima, nisu u stanju da razaznaju razliku između njih. Štaviše, da bi uopće mogli doći do pravih spoznaja trebaju sići niz slojeve i potražiti izvorište. Stoga takav grad bi veoma lahko mogao biti površan uprkos svojoj dubini. O takvim i sličnim društvima pronašli smo modele u već ranijim esejskim ostvarenjima (“Society of the Spectacle” od Guy Debord). Ono po čemu se razlikuje grad budućnosti od Society of Spectale je u tome što ostvaruje balans između utopijskog i distopijskog. Kao gradivni elementi tog grada ne samo da slojevi učestvuju u formaciji, već i zgrade na koje smo dosad navikli. No ovaj put tendencija gradnje teži ka jednom stanju ispoljenom u dva oblika. Svako ostvarenje teži ka prozračnosti, prozirnosti i transparentnosti života. Ukoliko struktura ne dozvoljava upotrebu materijala koji ne stvaraju zapreku u vidiku (staklo) onda se koristi ogledalo koje samo reflektuje prozračni prostor oko sebe i prerušava se u okolinu do te mjere da je teško rapoznati granice, masu, volumen i oblik. Stoga grad budućnosti će imati nezamislive konture i liniju horizonta. Najveća odlika tog grada je kontinuirani enterijer. Takvo ostvarenje se ispoljava u više etapa, počevši od odvojenih jedinica koje dobivaju privremenu konekciju. Uzastopno spajanje i ponavljanje takvih trajektorija stvara čvrstu konekciju koja uvezuje sistem do trenutka kada sav eksterijer biva uređen kao enterijer. Gustoća veza među jedinicama uspostavlja kontinuiranost u dizajnu i organizaciji života.
Za samo oblikovanje modela odlučili smo uzeti poprečni presjek zamišljenog grada i apstrahirati navedene ideje. Stoga upotreba polukruga ukazuje na radijalni oblik grada. Upotreba slojeva ukazuje na slojevitost i vertikalnost. Upotreba transparentnih materijala ukazuje na jasnoću i očitovanje. Upotreba stakla ukazuje na kontinuitet i beskonačnost. Također ta 2 materijala kao 2 osnovna gradivna elementa u projektovanju jedinica su bili neizbježni za spomenuti. Niti koje uvezuju spratove ukazuju na vezu i protok, dok stovremenu očituju i volumen. Najbitniji element je mini-projektor koji uvezuje cijeli sistem ideja u temu koju smo nazvali “Avenoir”. Projektor prikazuje binarni kod koji je još uvijek dominantan motiv našeg grada. Ne samo da protok podataka teče vertikalom već i protok materijalne komunikacije teče svjetlosnim snopom. U ovoj etapi vrijedna je spomena uloga informatičkih tehnologija jer kako Orwell predvidje prismotra i nesigurnost bi veoma lahko mogli zavladati gradom. Također, pored velike dostupnosti informacijama postoji bojazan da trend neistinitih vijesti bi mogao vladati takvim društvom.
Avenoir se definiše kao želja da se uspomene vide unaprijed. A naš model nije težnja da vidimo budućnost, jer zasigurno je nećemo vidjeti, već nam je cilj da aludiramo na osjećaj koji taj grad može prouzrokovati. Stoga naš rad se svodi na iskustveni događaj ** koji se ostvaruje između modela i posmatrača onog trenutka kada priđe modelu, isključi se iz sadašnjosti, pogleda kroz objetiv riblje oko i proživi djelić sna budućnosti.
**Također model je fleksibilan za posmatrače u publici.
